Mirko Škiljević

Mirko Škiljević, rođen 1959god. u Beogradu. Romansijer, pripovedač i esejista. Živi i radi u Beogradu. 2011.objavljen roman NAREDNI ĆE BITI BOLJI 2014.objavljen roman MOGU TO I JA! 2017.objavljen roman I PRE I POSLE 2020. objavljen roman BES, LJUBAV I UTEHA

IZAZOV

nirkoskiljevic | 24 Mart, 2022 22:12

Danima sam se osećao kao u snu. I pored toga što mi ništa nije nedostajalo i što me telo savršeno služilo imao sam utisak da sam odsečen od sopstvenog života. Um mi je bio pretrpan slikama, scenama i frazama pokupljenih iz medija i društvenih mreža. Iskakale su kao zečevi iz čarobnjakovog šešira, presecala misaone tokove i preusmeravala u nove bez ikakve povezanasti sa predhodnim sadržajem. Međutim, lakoća i dostupnost izobilja ništavnosti imala je presudni uticaj. Besomučno kliktanje se ukorenilo. Navika je uspostavljena. Pretila je da ozbiljno ugrozi moje radne sposobnosti. A onda, predhodnog vikenda, došlo je do preokreta. Ali, to nije bio plod moje namere. Dogodio se sticajem okolnosti. No, kako se ispostavilo da je imao otrežnjujući učinak prosledio sam ga na isti način na koji je došao do mene. “Znaš li Engleski?“ Poslao sam poruku FB prijateljici koja je moj telefon filovala postovima do kasno u noć. Ne nadajući se brzom odgovoru otišao sam na kafe pauzu ali jedva da sam okusio pošten srk, moj pametni je zavibrirao. Bila je to ona. “Igrom slučaja to mi je profiesija.“ “A znaš li Turski?” Odmah sam uzvratio. Na pola maha do kafe presekao me zvuk koji je oglašavao da je prispela nova poruka. “U čemu je trik?” Titralo je na ekranu. I da je mogla da vidi moj osmeh sumljam da bi joj bilo jasnije. Ukucao sam: “Doći ćemo i do toga.” I pomislio, ako ne razbiješ tastaturu, pa dodao. “Dakle, znaš li Turski?” “Nisam poliglota.” Poruku je pratio emotikon smajlija isplaženog jezika. Nisam mario. Uzvratio sam provokacijom: “Zašto?” “Aman, gde ovo vodi? Zato što sam učila Engleski a Turski nije bio deo nastavnog programa. Zadovoljan?” Zbunio sam je. Izgleda da ne miriše priču koju ona ne kontroliše, zaključio sam. Upravo to sam na ovaj način želo da utvrdim. Drugačije nije bilo moguće. Virtuelna razmena sadržaja kao da isključuje živi, neposredni razgovor. “Zašto učiti strani jezik?” “Zbog profesije. Sklonosti. Komuikacije. Dovoljno?” I naljutila se. Samo to sam čekao. Najzad se ukazala prilika da postavim pitanje koje sam smerao i pre početka razgovora. “Otkud potreba za komunikacijom?” “Čovek je društveno biće. To se uči još od vrtića, zar ne?” Lutnja se prepoznavala i kroz ekran. “Zašto?” Opet sam odapeo zbunjujuću provokaciju. Uvek pali. Ljudi vole da pametuju. “Zato što je čovek!” Ekspresno je uzvratila. Ali i, uz virtuelni osmeh, dopunila. “Voli da voli.” E, a to je ujedno i bio momenat koji sam priželjkivao. Više od pametovanja ljudi vole da su u pravu. “A da li bi ti to proverila?” “Kako?”  Možda je pomislila da se redi o virtualnom flertu ali u pitanju je bilo nešto sasvim drugo. “Isključi mobilne, fiksne, internet i TV. Zaključaj knjige, časopise, novine, papire, sveske i olovke. Napuni frižider i ovaj vikend provedi sama. Oslušni srce. Ako se pojavi ljubav u bilo kom vidu ti si u paravu a ako se pojavi strah onda je u pravu neko drugi.” “Izazivaš me?” Nisam odgovorio. Iz strateških razloga, naravno. Ni ona se nije javljala. Nisam se preterano potresao. Ali, već prvog radnog dana naredne nedelje, dok sam srkao prvu jutarnju stigla je poruka. “BLOK!!!” Krupna slova su ispunila ceo ekran. Osmeh je zatitrao na mom licu. Upecala se na mamac. I odreagovala je na isti način na koji sam i ja uzvratio svom izazivaču. Potom, zamislio sam se. Kako to da smo i ona i ja imali istovetan odgovor na isti poticaj? Nije li vreme da se skinem pogled sa ekrana, izmestim se iz virtuelne iluzije i zaživim stvarni život?

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb